odmotavanje

Archive
spomen čitanju

Juče je mogao biti najgori dan u mom skorašnjem životu! A ništa nije vodilo tome, stvarno, ono lep, malo vetrovit dan, čeprkanje po sajamskim štandovima, partija bilijara sa prijateljem, spremanje večere, gledanje Top liste nadrealista i onda… Mislim, ipak se nije desilo ono najgore… A šta se moglo desiti?

Komp mi već hronično boluje od manjka prostora na C particiji. To je zato što sam pri instaliranju sistema (pre više od godinu dana) šuknula 30 GB na C, totalno gubeći iz vida da imam na raspolaganju 300 GB. Naviklo se na mnogo manje prostora, jbg. Tako mi je ostalo na primarnom disku 30 GB a na drugoj particiji 270 GB ?! I danima mi vrišti komp sa obaveštenjem LOW SPACE LOW SPACE… i sinoć odlučim da ne odlažem više taj problem. Baš sam izabrala momenat.

Pitam Gugla šta da radim. On me baci na blog (za neznalice) gde izvesna Lidija, pretpostavljam autorka bloga, lepo kaže da skinem programčić koji će očas posla prebaciti prostor sa jedne na drugu particiju. I ja manje-više uradim kako je pisalo, međutim uvek ima neki zajeb, kao kad praviš kolač po receptu, ako ranije nisi pekao/la koru, paz’ da ne ispadne kao na slici uz recept.

    Read More

    BAŠ TI, BAŠ TU, Booka, 2011, Miranda Džulaj

    Moram da kažem odmah: ja sam oduševljena ovim pričama!

    U izdanju mlade izdavačke kuće “Booka” izašla je krajem prošlog meseca zbirka pripovedaka američke konceptualne umetnice Mirande Džulaj (1974) i bolje bi vam bilo da je nađete, kako biste otkrili, ako već do sada niste, sve draži dobre ženske kratke pripovetke.

    Ne ispuštam je iz ruke više od nedelju dana, i u Sarajevo sam je vodila sa sobom. Istina, konačno i lep dizajn korica (znam, znam, samo mi je lepa :)


    Nadam se da me niko neće ganjati zbog toga što ću da prepišem ovde najkraću priču iz zbirke “Baš ti, baš tu”, shvatite to kao reklamu, a onda zaista možete i da razmislite o poručivanju…

    POKRETI

    Pre nego što je umro, otac me je naučio neke svoje pokrete prstima. Bili su to pokreti kojima je zadovoljavao žene. Rekao je da ne zna da li bi meni mogli da budu od koristi, pošto sam i sama žena, ali je to sve što je mogao da mi da u miraz. Znala sam na šta je mislio: mislio je na nasledstvo, ili nasleđe, ne miraz. Radilo se o ukupno dvanaest pokreta. Pokazivao ih je na mojim rukama, kao neki jezik znakova. Uglavnom se radilo o brzini i pritisku u različitim kombinacijama. Bilo je bravura kojih se nikada ne bih sama setila. Pomislila sam da je sve to naučio kada je boravio u inostranstvu. Iznenadni obrti u brzini ili pravcu. Prsti bez pokreta na trenutak, a onda dugi brzi potezi koje je zvao “struganje”. Uporno sam želela da zapišem te stvari, a on bi se rugao pitajući me hoću li da izvadim svoje beleške u odsudnom trenutku? Setićeš se, rekao je, i ponovio je struganje na mom dlanu svojim suvim prstima. Imala sam utisak kao da je reč o nekoj vrsti poruke rukom. Bio je neverovatno siguran. Nisam mogla da zamislim da bih umela sama da izvedem ove pokrete, s takvom sigurnošću je sve radio. Neku ženu ćeš veoma, veoma usrećiti, rekao je. Ali ja sam znala da nikada nikoga nisam veoma, veoma usrećila, i mogla sam samo da zamislim svog oca kako to radi umesto mene kada dođe vreme. Ali on bi sigurno već bio mrtav, a ta žena bi svakako bila lezbejka i ne bi joj se dopalo da je on dodiruje. Morala bih da radim te pokrete prstima sama. Morala bih da odlučim kada je spremna za pokret broj šest i za pokret broj sedam. Da li bi mogla da se nosi sa intenzitetom onog dela sa zatišjem, pa da se posle preda brzometnim uživanjima struganja? Morala bih da slušam da bih to saznala. Ne samo njen dah, rekao je moj tata, već i orošenost znojem kože u malom udubljenju donjeg dela njenih leđa. Taj znoj je tvoj tajni glasnik. U jednom trenutku, bila bi suva kao mačka, a u sledećem – poplava u Kejptaunu! Ne čekaj da budeš sigurna, jer ode voz, uskači i kreni, kreni, kreni.

    Svako jutro kada pokušavam sebe da motivišem i mislim u nekom pozitivnom smeru, zamišljam njega kako mi to govori, i to je velika uteha. Znam da ću jednog dana sresti nekog posebnog i imaću ćerku i naučiću je ono što je on naučio mene. Ne čekaj da budeš sigurna. Kreni, kreni, kreni.

    O zbirci priča Baš ti, baš tu, govori:

    Zoran Janković na Popboksu

      Read More

      KIČMA NOĆI, Samizdat b92, 2010, drugi roman Ota Oltvanjija (prvi Crne cipele Samizdat B92 jul, 2005)

      Uz Kičmu noći teško ćete zaspati, zato je bolje da ga čitate na plaži ili u bašti nekog lokala, nikako u krevetu jer ćete rizikovati da ustanete nenaspavani. Kičma noći je uspeli žanrovski roman, retka vrsta kod nas. Triler u kome tri lika – kolumnista u trač novinama Oliver, najsposobnija policajka u gradu Vanja i taksista odrastao na Alanu Fordu Milan,pokušavaju da reše slučaj koji trese prestonicu.  Prvi deo romana paralelno prati priče sva tri lika, sve do momenta kada se sreću. Prvi deo je realistična fabula, vreme – SADA, mesto – BEOGRAD, nadam se bliska i lako prepoznatljiva svima nama. Čitalac je posle prvog dela uveliko zadovoljen i može se lako desiti da se razočara onim što ga sačeka u drugom delu romana. Međutim, drugi deo je pandan nastavku filmskog blockbusteara, pa publika ma koliko da je drugi deo tehnički zahtevniji i sadržinski interesantniji, iz sentimentalnih razloga ostaje verna prvom delu. Ovaj efekat potvrđuje se ako je na kraju prvog dela glavni lik (čitaočev/čitateljkin favorit) stradao, što se upravo dešava na kraju prvog dela Kičme noći, kada radnja zalazi u SF, a ljubimca proždire zmijoliki student… U stvari, čak i ako nemate fri tajma preko dana, ja bih se na vašem mestu ipak dohvatila ovog štiva pred spavanje, pod cenu da se sutradan umorna odvučem na posao.

        Read More

        ADIO, KAUBOJU, Samizdat b92, 2010Olja Savićević Ivančević

        Uh, burazeru, snažan roman! Istina, mrcvarili smo se dve pune nedelje, ali vredelo je. Odvikla sam se od čitanja u fragmentima, odnosno teže mi se pale lampice… there, there naviklo se na čvrstu fabulu. Nisam čitala ništa na domaćici a da je pisala ženska ruka, još od Jelene Lengold i njenih priča objavljenih za Arhipelag prošle godine. Adio, kauboju je snažana roman ne (samo) zato što ga je pisala žena (:kez:) već je na mikroknjiževnom planu skoro pa perfektan. Pisan je savremenim tranzicijskim jezikom, posleratni sleng oksidira sa zapadnjačkim jezičkim pridošlicama koje su, u ovom slulčaju, dojezdile zajendo sa kaubojima. Osim stila i forma, koja je na pojedinim mestima esejistička (najzgodnija za čitanje), ide u prilog tome da smo dobili jedan po svemu trendy roman (na primer ovogodišnji roman Sjetva soli, Muhameda Bazdulja nije trendy roman). Rečenice ostavljaju prostor za dočitavanje, odnosno ovo je roman koji se čita sa olovkom u ruci (ja delim romane na one koji se čitaju sa i bez olovke u ruci, što ne znači nužno da su jedni ili drugi bolji ili lošiji).

        Tagovi za Adio, kauboju su (skoro kao u reklami B92) Split, posleratna pustinja, ali i ona darkvudovksa pustinja u gradu, smrt osamnaestogodišnjeg brata sa kojom se pripovedačica obračunava. Da bi sve to bilo moguće mora da se vrati u svoje rodno mesto, gde kauboji dolaze. I odlaze. Roman i počinje povratkom.

        Adio, kauboju govore:

        Vladimir Arsenić za E-novine

        Vladimir Vujinović za YellowCab

        Preporuka za čitanje na Booksa.hr

          Read More

          SJETVA SOLI, Rende, 2010Muharem Bazdulj

          Preterano jednostavan roman. Nikakve inovativnosti ni igrivosti. Centar dešavanja je fašistički rođendan u Sarajevu neposredno pre rata. I to je jedini pogodak, fabula. Ali je ona nedovoljno razrađena, ponegde rasplinuta, a da to nema mnogo smisla. Nasuprot tome, deo gde čitamo novinske isečke vezane za aferu Rođendan izaziva našu glad za gutanjem bombastičnih novinskih vesti. Međutim, autor ne zadovoljava čitaočevu glad, mistika oko rođendana nestaje a da se ništa do kraja nije razjasnilo. I to je razočaravajuće. Autorov stav sveden je na citate iz sarajevskog Oslobođenja. Bazdulj opisuje jedno drugačije Sarajevo, koje više nije ono Sarajevo i pokušava da sruši mit i ovom i onom Sarajevu, međutim kao što to ne uspeva ni njegov lik koji se vraća posle dvadeset godina, ni Bazdulju to ne ide. Roman Sjetva soli nosi sentimentalnu notu, i to čak ne funkcioniše jako loše, čak me opis posleratnog Sarajeva podseća na ton kojim Mirko Kovač opisuje Hercegovinu u romanu Grad u zrcalu. Moj generalni utisak je da je roman zbrzan i da je Bazdulj propustio priliku da bude bolji. No, računam na neki njegov naredni roman.

          Sjetvi soli govori:

          Saša Ćirić na Booksa.hr

            Read More

            NEZNANOM JUNAKU, Laguna 2010, Sreten Ugričić

            Ovo je roman koji sam pročitala bezmalo u dahu. Neznanom junaku je konceptualni roman, pisan jezikom savremene svedene poezije. Na momente poetski jezik smenjuju esejistički pasaži (npr deo o ženi koja boluje od neprestanog doživljavanja orgazma) koji se mogu posmatrati kao izvodi iz rubrike “Verovali ili ne”. Lice pripovedača se stalno menja, prvo lice smenjuju drugo i treće, sa tim da se treće lice obraća drugom, a prvo ponekad komunicira sa trećim. Iako prijemčiv za čitanje, Neznani junak je pun reminiscencija (beskrajni plavi krug i u njemu ništa, ili prepevi pojedinih narodnih muzičkih numera – Tamo daleko, itd) i intertekstualnog preplitanja. Čini se da je fabula sasvim u drugom planu, to je Srbija smeštena u blisku budućnost – 2014. godine, u kojoj je emocija ono što je zabranjeno, i u kojoj se skoro ništa nije promenilo. Okreni obrni, Srbija se promenit’ ne može.  Možda bi bolje ispalo da je roman ostao kratak za pojedina mesta koja se trude da razvijaju priču. Tada bismo roman Neznanom junaku mogli da posmatramo kao poemu, od koje ni ovako, nije daleko.

            O Neznanom junaku govore:

            Matko Vladanović za Books.hr

            Vladimir Arsenić za E-novine


              Read More
              Facebook Like Button for Dummies