odmotavanje

Archive
konfabuliranje

Kad vraga tražiš, vraga i dobiješ. Ili, kad čačkaš mečku prstom u oko, ‘oće da uzvrati žestoko. Ili, kad čačkaš mečku oko pičku, po pički i dobiješ… Egzektli. Baš je tako bilo.

Pre dva dana drugarica i ja bile smo mnogo pametne, lude i mlade (i nezaposlene) kad smo donele odluku da stopom zapalimo po najvećem zvizdanu iz Beograda za Novi Sad. Da smo računale na plus sto stepeni, gužvu, ranac od deset kila na leđima kao i na one novce u džepu, ta avantura ne bi prošla. Ovako bez računanja, rešene da živimo u sadašnjem trenutku sele smo oko jedan na 84 i otpilile do Zemuna.

Prva greška – U nekoj dalekoj budućnosti postojao je plan da se ide preko Batajnice, Stare i Nove Pazove, od mesta do mesta, laganica… Ali… kako smo izgubile iz vida da 84 nije 73, nismo ni trepnule kada smo izašle na sasvim drugoj strani Zemuna, toj strani koja nam uopšte nije trebala. Opušteno, ne moramo preko Bataje, ko će se sad peglati (opet) sa gradskim, idemo autoputem. Ma opušteno, kao kod zubara… I pešice po onom spiču do Galenike… A sto puta je bilo bolje vratiti se na Batajniči drum, ali nikakvo vraćanje ne dolazi u obzir, strogo smo podvukle.

Druga greška – Kako smo uopšte nas dve zamišljale da stopiramo na autoputu?! Rekle smo nema zamišljanja, razmišljanja, NEMA palamudisanja o glupostima. Kad nas bude snašlo, rešavaćemo, videćemo, mislićemo. I snašla nas je, sunčanica. Dva sata prstićanja i sunčanica. Niko ni da zastane. Ljudi se plaše… Nas dve izgledamo kao da putujemo već mesecima, furamo taj luk evropske lutalice. Možda baš zato ne staju, ma vide ljudi i iz kola da nismo “sa posla”. Nisu oni blesavi, vide oni i iz daljine, pod suncem.

Treća greška – Ova je mogla da bude i kobna, ali rekle smo nema upadanja u paniku, nema pravljenja drame i nema fatalističkih krajeva. I šta se onda desilo? Konačno je neko stao. Beli kombi, dva lika napred, nazad dušek. Ništa sumnjivo, čak ni njihovo insistiranje da se naguramo sa njima napred. Samo bez straha i predrasuda. Ušle smo, sedele smo između njih dvojice, ja sam bila levom stranom oslonjena o menjač.

Najpre je progovorio vozač, obratio se meni.

- A vidi ti njenu boju, ti si neka moja, a?

- Ne, neki dan sam se vratila sa mora, zato sam crna.

Osećala sam njegov znoj u nozdrvama. Onda mu je ruka sa menjača sišla na moje koleno.

- A vidi joj boju, prava naša.

Knedla i tiru-riru u glavi. Nisam htela da pravim frku, a i računala (računala?) sam da će vrlo vrlo uskoro morati da ubaci u četvrtu, pa ću pomeriti koleno. Tako je i bilo.

- A dokle vi momci, kojim dobrom? – ubacila sam se u trip “mi smo ortaci”.

- Idemo po paprike u Ruski Krstur – rekao je vozač.

- I po kojoj ceni ih otkupljujete? – zvučala sam smrtno zainteresovana za cenu paprika.

- Za 25 din, a prodajemo po 50.

- Pa fino, mada cimanje, nešto propadne, nešto ne prodate – saosećala sam.

- Ništa nama ne propadne – obojica su počela da se smeju. Onda je progovorio ovaj drugi.

- A koje ste godište vas dve?

- ’84 i ’86, rekla je moja prijateljica.

- U jbt ti si tako matora – obratio se meni. – Jbt pa starija si godinu od mene.

- A ti koje si godište? – pitala sam vozača.

- ’78, svi smo tu negde.

- Ma da – nasmejala sam se, više da dokažem sebi da mogu da se smejem.

- A vas dve je l’ ste raspoložene za neku avanturu?

Tišina.

- Koju vrstu avanture? – konačno je pitala neka od nas dve.

Smeškali su se, ovaj lik do mene uzeo je moju ruku i stavio je na svoj kurac. Momentalno sam je smakla.

- Ne, ne, ne nikako. Ja stvarno volim svog dečka, i ne mogu to da uradim.

- Ali samo malo, niko neće znati, molim te samo malo… Ovako je najslađe, ne znate šta propuštate. Evo, ja imam ženu, tvoje godište, i dva klinca, ali ovakve avanturice su najslađe.

- Stvarno nismo raspoložene – rekla je moja prijateljica. Gledala je napred.

- Nismo mi neki tu da vas sad silujemo… Vi ste baš neke fine, finije nisam sreo… Dajte, šta vam je?!

- Nismo raspoložene – ponovila je moja prijateljica.

- To vam je 15 min, a mi ćemo vas nagraditi, dobićete pare za povratnu. Nama zadovoljstvo, vama karte, a? – Opet je uzeo moju ruku i stavio je na njegov kurac. – Molim te samo malo..

- Ne dolazi u obzir – pukao mi je film.

Tišina. Tiru-riru puta tri.

- Pa ako niste za avanturu, onda bismo mi da nastavimo dalje sami – Bio je asertivan vozač, zaustavio je kombi i nas dve smo izašle. Nasred autoputa. Još sam i nokat polomila koliko sam snažno povukla ranac. Dakle, došlo vreme da ih odfikarim, posle mesec dana klijanja.

Posle nije bilo strašno. Ništa posle nije bilo strašno. Ni klaj-klaj uz zum-zum do pumpe. Ni savatavanje novosadskih tablica do naplatne rampe ni objašnjavanje, ni mozganje, ni cimanje, procenjivanje, moljakane… Ama baš ništa.

Samo kad smo živu p… sačuvale. “A za koga je čuvaš?”, rekli bi sad paprikari. Za neke lepše avanture…

    Read More

    But no pain no gain.

    Hm. Niko neće na Paradu. Ultra desnica najavljuje na svojim forumima i portalima da je dosta bilo obračunavanja kamenjem i da je na redu vatreno oružje. Zato mogu da razumem što mnogima ne pada na pamet da rizikuju život, a i ovako, reći će mnogi, nema vajde od Parade sve dok u čitanke ne uđe adekvatna edukacija.

    Ok, naravno, postoje različiti vidovi borbe, manje ili više efikasni, Parada je jedan od njih. Zašto da ne? Mnogi će odgovoriti: Zato što u ovoj državi postoje druga goruća ugrožena prava za koja bi se trebalo boriti? Pravo na rad, socijalno, zdravstveno… Pitala bih sve vas koji nameravete 2. oktobra da rušite Paradu, nešto veoma jednostavno čiji odgovor će vam puno pomoći: Zašto vam je bitnije da razbijete i na sve načine sprečite Paradu ponosa, a nije vam bitno to što nemate posao ili radite prekovremeno, neprijavljeni ste, nemate svoj stan i nećete ga imati, zašto vam vaša prava nisu bitnija? Pa to su vaši životi. Izvolite. Borite se, i birajte svoja sredstva borbe, nemojte uzalud trošiti energiju na razbijanje Parade.

    *

    Deset godina putujem na sever države, vozom, jednom mesečno ili jednom u dva meseca, u fazama češće ili ređe, na vikend ili samo na ručak. Za tih deset godina, dve godine srednje, pet godina faksa i tri godine poststudentskog doba nisam potpuno oguglala na nepredviđene okolnosti puta na prugama Srbije.

    Zapadnom Bačkom vozi šinobus, dva vagona, izlili ih Nemci pre rata, za potrebe rata. U jednom od njih ne lože zimi, pa je hladno da ti se govno smrzne. Srećom nije zima, septembar je. Jeftino je, pa iako se putuje čitavu večnost isplati se. Osim kad je zima. Putnički voz, avantura koja traje, mogao bi biti reklamni slogan Železnice Srbije.

    Pored mene sede žena i žena. Prva, kunja nešto, druga, koja pokušava da započne razgovor sa svima prisutnima, a i onim odsutnima. Nisam se proslavila razgovorima u kupeu (save my breath), pričala sam sa dvoje ljudi, kojih se sećam, sa jednom devojkom sam prijatelj na fejsu. Stranca više ni u vozu ne možete sresti i iskukati mu o svom napaćenom životu, odmah će vas pronaći na fejsu, tviteru ili gde već. Čekali smo da se mimoiđu vozovi tridesetak minuta, i da se spusti rampa još toliko.

    Ova brbrljiva navatala je sagovornika. Našli su se na temi nezaposlenosti, objašnjavala je kanale kojima se naša inteligencija vrbuje, pričala je kako je njen sestrić Rajko otišao na brod a kako se seća da joj je pokojna strina pričala da je njen brat bio na brodu i da tamo normalan čovek ne može opstati, ako ne poludi, skrene u drogu ili postane homoseksualac, svakakve izopačenosti tamo ali normalan čovek to ne može izdržati – ponekad se mesecima ne vidi kopno…

    Zagnjurim glavu u dnevni horoskop: “Bolje ste volje i spremni za nove poduhvate. Biće neophodno da promenite ono u čemu ste najbolji, a to je diplomatija. Finansijska situacija nije stabilna. Manji problemi sa prijateljem, verujte u njega.” Danas su baš eksplicitni.

    Na sledećem zaustavljanju trebalo je da presednem. Na izlazu iz voza zaustavila su me tri policajca koja su proveravala dokumenta svakog ko je hteo napolje. Nisu me mnogo zadržali. Jedan visoki na čijoj je pločici pisalo Branko, pogledao mi je ličnu kartu i rekao:

    “Pa mnogo ste se promenili, otkada vam je ova slika?”

    “Imala sam devetnest tada.”

    “Lepše vam stoji ova duga kosa na fotki.”

    Vratio mi je dokument.

    Nikada nisam videla više policije na ovoj stanici. Spikerka je najavila da šinobus za Sombor kasni petnest minuta. Zapalila sam cigaretu posle dve nedelje, prvi me je dim ošamutio i imao apsolutno suprotan efekat, umesto da me opusti izavao je osećaj mučnine. Ugasih cigaretu, i upitih se do trafike da kupim Bounty. Na zidu iza trafike tu je godinama bio grafit „Sandra, volim te. Marija“. Godinama je tako stojao tu, ispisan crvenom farbom. Svako ko je kupovao na ovoj trafici morao je da pročita taj grafit.

    Sve ove godine putovanja na ovoj relaciji pogođam okolnosti pod kojim je neka Marija nekad ostavila ovakvu poruku. Danas mi je prvi put palo na pamet da je možda poznajem. Međutim, sad vidim da ga je neko precrtao i dodao crnom bojom “smrt pederima”, a onda ispod neko treći: ”Beogradom će krv liti ali parade neće biti”.  Lepo se rimuje, to je sve što sam pomislila i nastavila da punim kolekciju priča o Sandri i Mariji. Na drugom peronu krenulo je nekakvo komešanje. Nekoliko tipova počelo je da skandira: “Ubi, ubi, pedera.”

    Pogledala sam još jednom u ostatke crvenog grafita. Ne znam da li ću šetati, ali znam da ću kupiti crveni sprej i ispraviti grafit kada se budem vraćala za Beograd.

     

    *

    Birajte način borbe.

      Read More

      In Greek apart exists also the word “bora” (μπόρα) that describe an intense summer rain that lasts for a few minutes.

      Ovog sam leta sasvim iznenada i neplanirano otputovala u Makarsku. I tek ovde, posle toliko odlaženja i vraćanja, jasno mi je da su turista i putnik u meni nepomirljivi. Jedna od dilema druge polovine 20. veka, između ostalog bila je i ova: klasični putnik ili masovni turista? Potreba za velikom naracijom ili parodijski odnos prema istoj? Nedavno sam u Grčkoj, negde usred Jonskog mora, pričala o tim razlikama sa drugarom, on kaže da je razlika između putnika i turiste u tome što turista uvek zna koliko mu je dana ostalo do polaska kući. Putnikova kuća je ili nigde, ili svugde. Ne možete reći da ste bili u nekom mestu, ako tamo niste upoznali nekog domaćeg i sa njim/njom proveli bar jedan dan. A ovde, po čitav dan samo to i radim.

      Makarska je malo mesto. A kad sam već međ’ ljudima iz malog mesta, i kanim pisati o buri koja me ovde zadesila, gre’ota da ne citiram stihić iz “Bure”. Šekspir je tu, čini mi se, najbolje opisao karakter malog mesta: ”Tamo neće dati jednu paru da pomognu sakatom prosjaku, a daće deset da vide mrtvog Indijanca”. Senzacije su ovde kao bura, iznenada i snažno zatalasaju sve, i samo utihnu, da bi se sve ponovo vratilo letargiji. “Pakao je prazan, svi đavoli su ovde”. (Bura, II) Poželim da opet pročitam taj komad o osveti, ljubavi i oproštaju. Ako stignem, otići ću do kraja dana do knjižnice.

      Noć je bila strašno sparna, kao pred kišu. Odustala sam od spavanja negde oko šest ujutru i izašla da prošetam. Ostalo mi je nešto sitno da završim sa čitanjem nekog poglavlja pa sam mislila da bi bilo više nego ok da sednem na kafu i dokusirim to. Sela sam tako da sam licem bila okrenuta svetioniku sa leve strane, a Hvaru sa desne.

      Nešto me spopalo mozganje i analiza prošlog dana i noći, i taman što sam kao nešto bogzna kako bitno zaključila: “Ništa nije neverovatno i sve je moguće” kada je na radiju krenula “Detektivska priča”. Neverovatno! Onako, čisto da me demantuje, u roku od odmah. Volim ovakve soc-realističke zaostavštine od kafića. Sa kariranim stolnjacima. Sa konobaricom u beloj košulji (“Rudnikovoj”), upasanom u plavu suknju, malo dublju koja ide uz nogu do ispod kolena, ne iznad.

      Hvar se čini blizu, neko malo naivniji pomislio bi da se može plivati do tamo. A nije uopšte blizu. I meni se čini da su mi pojedine stvari mnogo blizu, a nisu uopšte.

      Počela je da sipi kiša, a more se zatreslo. Taj Šekspir je ludak. I koji me mantrak terao da pokrećem bujicu pitanja: Kako je to biti omiljen, pa onda odbačen? Kakav je osećaj biti opijen moći… Da li ljubomora ima svoju suprotnost i da li je njena suprotnost “sparivanje”, želja da se podeli, želja za seksualnom zajednicom? Da li je moguće “izdati” kariku, a sačuvati lanac? Eto mi Bure. Mogla bih bar neku ekranizaciju pogledati, intertekstualno prošvrljati po motivima Bure, kako to osveta prelazi u oproštaj. Samo se vrtim u krug sa pitanjima. “Mi smo išli putem, put je bio dug, kasno opazismo da je taj put krug”, reče jedan mladi pesnik iz Vrgovca, skoro pa komšija Makaranima – Tin Ujević.

      Platila sam kafu. Konobarica je imala simpatičan ožiljak na palcu, i ja imam ožiljak na desnoj ruci kojom sam joj pružila deset kuna, i ona ga spazi. Verujem da je pomislila da mi je neko ugasio cigaretu na šaci. A nije. Vadila sam prljavi veš i zakačila gornjim delom šake ivicu korpe, i oderala je i sada imam ljubičastu fleku na tom mestu. Nekada stvarno možemo svašta zaključiti i povezati, a da to u stvari nema veze sa životom.

      Na Wikipediji piše (pod odrednicom Hvar) da bura donosi sveže i bistro vreme, za razliku od Juga koji nosi tmurno vreme i kiše. Nadam se da Wikipedija ne laže, sve oči uprte su sada u nju.

      Goncalo: Smiri se, dobri čovječe.

      Vođ: Smiriću se kad more bude mirno.” (Bura I)

        Read More

        Ako ste kao i ja mesecima unatrag čitali po srbijanskoj štampi kako u Hrvatskoj ne mogu da nastupaju estradne srpske zvezde, lagali su vas, baš kao i mene. Ja bila, proverila. Sekin “Aspirin” tresao Rivu, Željko Joksimović, Saša Matić… i to sve u tri dana… Ne moš pobeć’ od ćirilice. Ako ne verujete meni, proverite sami.

          Read More

           

          Enigmu oko porekla izraza “pičkin dim” pokušavam da rešim sa prijateljicama mesecima unazad. Anketirali smo mnoge znane i neznane, a odgovori su se kretali od onoga da se zapalila usred “razvaljivanja” pa sve do onoga da se pička dimi jer je suva…

          E onda mi se javio Siniša Lekić (u slobodno vreme urednik izdavačke kuće Libero) koji mi je rekao da misli da je taj izraz ušao u širu upotrebu posle jugoslovenske premijere francuskog filma Emmanuelle (1974) sa prekrasnom Sylviom Kristel u glavnoj ulozi.

          Emmanuelle je erotski film nastao kao adaptacija romana “Joys of a Woman” Marayat Rollet-Andriane, azijsko-francuske glumice. Ovaj film razvalio je mnoge tadašnje tabue, proklamuje slobodan i otvoren brak, govori da je ljubomora staromodna a na scenama seksa se svojski radilo. Imajte u vidu da je film sniman početkom sedamdesetih i da se kinematografija u to vreme nije služila tehničkim mogućnostima koje joj danas stoje na raspolaganju.

          Između ostalih u tom filmu postoji scena striptiza gde je glavna tačka stavljanje cigarete u vaginu i njeno paljenje. A sad, zašto se za nešto “lako” i “olako” kaže da je “pičkin dim”, moraćete sami da zaključite.

           

           

           

            Read More


            Taman što sam pomislila da sam izlečena od popizditisa koji me hvata usled jutarnjeg prelistavanja srbske štampe, a i na odmoru sam, kontram daleko od svega… Međutim i ipak. Mora nešto da mi pokvari ukus jutarnje kafe, pa da ga j….! Previdela sam mejling liste. Zahvaljujući njima pročitala sam izjavu/saopštenje Nezavisnog policijskog sindikata Srbije, koji ne želi da izlaže opasnosti policajce na Paradi ponosa zakazanoj za 2. oktobar u Beogradu. Objavile Večernje novosti, dnevnik koji inače siriozno prikazuje najveće šitove od vesti.

            Kompletnu izjavu pročitajte ovde.

            Prvo, ta patetična i kukavička izjava nezavisnog policijskog sindikata je kranje irelevantna za celu stvar oko Parade, i objavljena je sa ciljem da bude remetilački faktor a koristeći birokratski jezik kao oprobano sredstvo manipulacije. Drugo, postoji Ustav Srbije, a policija treba da radi po Ustavu, ne kao gomila samoorganizovanih čuvara „pravde“. Zamislite da sindikat ginekološko-akušerske klinike odluči da više ne porađa bebe, jer u poslednje vreme mnogo kmeče… (primetila A.T)

            Tako smo dobili jednu montipajtonovsku situaciju: policajce koji cvile i mole kao najveće pičkopaćenike u državi Srbiji – oni koji treba da budu najhrabriji prikazuju nam se kao najveće kukavice.

            Jasno da srbska policija pokušava ovim da se opere pred „poštenom i normalnom rajom“, pa je eto, kako li zgodno, pronašla način da im šapne: „eto, moramo, ne bismo mi… mi bismo najradije na Kosovo ili na kafu sa Kosorkom“.

            A ovo je genijalno: „Sindikat ne može da dozvoli da policijski službenici prolivaju svoju krv za četvrt hleba, 500 grama vode i dnevnice od 400 dinara.“

            Pa koga vi farbate, a to što najmanje jednom sedmično rizikujete da vam navijačka baklja zapali vilicu pardon govorni aparat… to se ne računa?

            Da ne budem na kraj srca i savetujem našim čuvarima reda i mira da pogledaju kako se zabavljaju i dužnost obavljaju njihove kolege u Švedskoj KLIKNI OVDE

             

              Read More

                Read More

                 

                Da, različiti smo. Ja sam ameba, a ti si VIP. I šta ćemo sad? Otići skupa na Exit?

                Policistična Petrovaradinska tvrđava samo što nije eksplodirala. Euforična sam što će se to desiti na moje oči, i što ću biti svoja međ’ svojima, ne gledamo se baš svakog dana poslednjih godina, ali lajkujemo jedni druge. Za koji sat bićemo na main-u.

                Sedimo u stanu moje prijateljice. Pijuckamo šampanjac, slavimo, sve češće se okupljamo da bismo proslavili nešto. Kao porodica smo. Moja prijateljica se udaje. Ali povod slavlja nije to, to ćemo da slavimo u septembru. Kada mi je pre nekoliko meseci saopštila da se verila, pitala me je da li bih joj bila kuma. Ali… njen budući muž nije bio oduševljen time da ga venča neko ko je gej, ili se bar šuška da je gej.

                Šestoro nas je i fali nam šesta parna čaša za šampanjac. Moja prijateljica uzima čašu sa kravicom, prošlogodišnji marketinški potez Imleka, i buni se što nemamo iste čaše, kaže: “Nije fer, meni ova sa kravicom, a vama te fensi”. Ne oklevam da dobacim da nije to lako podizati drugačiju čašu, naročito kada se diže i zdravi međ’ drugim čašama. “Vidiš kako je to?” Dobacim joj. I onda se svi smejemo tome, neki kiselo, a neki grohotom.

                Njenog budućeg muža upoznala sam pre šest godina kada su počeli da se viđaju. Divno smo se slagali u vreme kada je on tek pristigao u Srbiju i nije razumeo srpski jezik. On je iz Sidneja. To da su stranci tolerantniji i manje patrijarhalno uređeni samo je još jedna predrasuda kojoj smo skloni pribeći. Svetsko, a naše.

                Cirke smo. Krećemo na tvrđavu. Moja prijateljica nas vozi. Pitam je u kolima da li bih mogla da povedem devojku na venčanje. “Da, znam da će tamo biti naše familije”. Pita me ozbiljno kako me nije sramota da drukam roditelje pred svima, zar mi ih nije žao? Ni malo? Ona bi svisla.

                Onda svi zaćutimo da bismo zamislili mene kao LGBT delegata na svadbi. Sedeću sama za stolom za zastavicom na sredini. Mahaću prisutnima i vrbovati ih. “Branićeš prava…. lol”. To su moji nehomofobični drugari koji misle da su lgbtijevci krivi za nerede posle Parade. Moji drugari su ql, oni vole život, hedonisti su, i vole zabavu i adrenalin. Vole i mene, jer sam super. I mi idemo zajedno na Exit. I ja volim njih, i njihove svadbe, krštenja, rođendane i druge parade.

                Na Dance areni smo. Moje dve prijateljice se ljube. Ljubi se još njih hiljadu, ali dve ribe… Hardcore navatavanje dvoje str8 ljudi nije ni blizu perverzije, ali poljubac dve ribe…. to se zove performans, a moji str8 drugari uživaju u njemu, više od mene… Razlike, uostalom ovde na Dance areni nisu bitne, uživamo u istim stvarima, tako? A tamo ispred oltara?

                  Read More

                  Argus, Beograd

                  Usijanu glavu treba rashladiti, usred avgusta, a da biste to mogli da uradite treba na vreme čekirati neki od džab-džabnih aranžmana turističkih agencija. Sve u njih blješti od jarkih banera sa natpisima koji se upinju da nam poruče: što veće temperature, niže cene. O kojem je tipu ponuda reč, najbolje govori to da ni na jednoj od njih nisam videla trocifrenu brojku…  Slažem se, treba rashladiti glavu, iz gradskog prevoza slažem se još više HOĆU NA MORE, i baš sam laka meta… Upecana sam. Jonsko more, pašću Odiseju pod noge, a Eurikliji na ruke.

                  Stojim u redu ispred Argusa u Balkanskoj. Sada je 18h i 40 minuta, još dvadeset minuta do isteka radnog vremena, srećom pa se moje okončalo pre sat, inače ne znam kako bih ugrabila vremena da se čekiram na vreme za letnju groznicu. Pfff, na šta se sveo moj avanturistički duh, uplaćujem avans za letovanje dva meseca unapred. Ali šta je tu je. Letujem sa prijateljima, a ja volim da loptu spustim tako što popustim. Khm, da… Samo kad smo se usaglasili oko termina, ovi na državnoj sisi ispadoše najnefleksibilniji sa tajmingom. Mi “slobodnjaci” rastegljivi smo, možeš nas privezati sa jednog na drugi kraj leta, i vozi.

                  Mogla sam, u stvari, samo da se okrenem (ranac je uvek na leđima) i kampujem na nekom egzotičnijem mestu, umesto što kampujem ispred agencije sa ljudima sa kojima delim jedino isti flajer u ruci. Ali dobro sad, ovo je jeftinija varijanta. Ili bar tako mislim, a tako mislim zato što tako piše. Ja više ništa ne gledam, ne zato što posle devet sati cimanja ne nastojim gledati, već zato što tačno znam šta hoću, a hoću da uplatim avans za četiri osobe. Devet sati cimanja… ali sam ona preostala tri sam svoj majstor i u skladu sa tim sasvim mi pristaje šator i bajs, igranka bez prestanka..  Ali.. ipak ovo je jeftinija varijanta… paket aranžman na bazi praznog pansiona, dođem im 205 evra / osobi, bruto. Avans 45 evra, na licu mesta. Toliko sam i ponela, tačno u evr, 45+45+45+45 = 180 evra. I odlično, stignem na red, ugovor, krvna grupa i sve što treba u slučaju da me strefi tornado ili proždere ajkula… Izbrojim novce, položim na pult. E v r e. Ali ovo je Srbija i platežno sredstvo je dinar, ljubazno mi se obrati devojka sa druge strane. Ma ni njen kufer nije ništa prazniji od mog, ali obe smo asertivne, ljubazno me zamoli da odem do menjačnice, precizno mi objašnjava gde tačno da skrenem, aham, kontRam, ne to levo, ono drugo levo… Uh, ‘ajd dobro, asertivno se prošetam do menjačnice i mislim samo još to… samo još taj korak.. I nek’ ide sve u… Ja ću da pijem vino ispod slamnatog šešira..

                  Tog dana zvanični srednji kurs evra iznosio je 97,4876 dinara. Vratim se u agenciju, a ljubazna devojka mi objasni da oni naplaćuju po prodajnom kursu banke Intese koji je 100,6 din. Pa tako mojim malopređašnjih 180 evra nije više 180 evra već 171, nešto… Trebalo je da pročitate, piše na sajtu… (sitnim slovima, toliko sitnim da ih ja nisam ni videla). Nisam ni napustila agenciju a već sam izgubila nešto jače od 8 evra na 180 evra. Ozbiljno sam besna, ali kad mi se tako lepo kaže kako to nije tako strašno, šta vam je to, desetak evra… ?!!! Meni šta je? Šta je vama? Ponela sam onoliko koliko ste napisali. Šta mi je?! Naplaćujete u dinarima? Prave lokal patriote, iz Balkanske. Pa fino onda napišite u onim šarenim prospektima cene u dinarima, pa neće biti zabune.

                  Neću ni da računam koliko mu dođe tih 205 evra po prodajnom kursu Intesa banke!

                  Različiti smo, da. Jedni letuju u sopstvenom aranžmanu, drugi u tuđem, naizgled različiti, jedni jedu prasetinu, drugi ovčetinu, a samo poneki žablje batake koji pucketaju na tihoj vatri ispred logorske vatrice.

                   

                    Read More

                    Nemoj mi reći: Jugoslovenka.

                      Read More
                      Facebook Like Button for Dummies