Ovo je već četvrta godina kako se organizuje Lezbejska nedelja koja okuplja lezbejke, aktivistkinje iz ex-yu. Ove godine Lezbejska nedelja pod nazivom „Izašle smo“ održaće se u Beogradu od 21. do 24. aprila. Tom prilikom družićemo se sa čuvenom Džoan Nestle, američkom aktivistkinjom i spisateljicom koja je uredila pregršt izdanja lezbejske pulp i erotske proze. Poslednjih godina vodi svoj blog Don’t stop talking, na njemu, između ostalog, možete da pročitate kako je Džoan najavila posetu Beogradu.
Kako nisam naišla ni na jedan tekst na srpskom o lezbejskoj pulp literaturi, a htela sam da napravim kratak uvod u druženje sa Džoan, prevela sam tekst Anastasije Džons „Lesbian Pulp Novels, 1935-1965“.
Odrednica “Lezbejski pulp roman” u periodu od 1935. do 1965. sadrži nekoliko stotina naslova koji su se prodavali u milionskim tiražima, u vreme kada je lezbejska pulp literatura cvetala – period između 1950. i 1965. To doba nazvano je zlatno doba pulp literature, a jedan njen mali segment bila je pojava tkz. Paperbacks (izdanja sa mekim koricama) koja je zahvatila Ameriku za vreme i posle Drugog svetskog rata.
Počev od 1939. kada se pojavljuje prvo džepno izdanje, paperback izdanja iskoristila su uspostavljene mreže distribucije časopisa za prodaju pulp literature na rotirajućim policama u apotekama i benzinskim pumpama širom zemlje. Posleratna prodaja ovih izdanja sa mekanim koricama, na neki način je produžetak stripa i romana u nastavcima sa senzacionalnim pričama – koja je na mahove cvetala sve do kraja veka. Ipak, pogrešno bi bilo posmatrati Paperback isključivo kao njihovu posledicu.
Dovoljno mali da stane u zadnji džep, iako tanjušan primerak, paperback postao je više od novog kulturnog medija. Štampanje ovih izdavanja bilo je jeftino tako da su čitaoci mogli, kako je govorio pulp autor En Benon, da priušte sebi čitanje u prevozu, pročitaju i vrate na sedište. Sadržaj je, međutim, bilo dovoljno uzbudljiv da se ta tanjušnja izdanja održe. Paperbacks su često bili originalni romani koji su najavili bujicu novih žanrova.
Svi ovi žanrovi imali su isti izvor, naglasak je uvek bio na erotskom senzacionalizmu. Tinejdžerska narkomanija, korumpiranost, domaćice alkoholičarke i, naravno, lezbejke – koje se uklapaju u ovaj novi seksualni kulturni obrazac, one lutaju svojim melodramatičnim sredinama kroz mračne uličice i problematična predgrađa. Ovaj skoro bolan cinizam razotkriva skrivene socijalne strahove, prikazujući prljavo podzemlje američkog posleradnot sna, konačno razotkriva šta se sve krije ispod svetlucavog posleratnog manitla.
Ali, za razliku od prećutnih sumnji, ova izdanja bila su pred očima javnosti. Ukratko, prodaju se u hiljadama primeraka, u nekim slučajevima u milionima primeraka. Dalje, pulp romani i njihovi izdavači su 60-ih godina upleteni u senzacionalne pravne sporove zbog cenzure i pornografije; ove debate prodaju novine i pune sudnice. Fenomen je u toku.
Lezbejski pulp roman sa svojim karakteristikama formira posebnu kategoriju u okviru pulp literature, međutim njegov žanr je teško definisati, jer granice nisu lako uočljive. Kao prvo, zbog toga što nam nisu dostupne brojke prodatih primeraka, nemoguće je ukazati na profil čitalaca.
Ova nepreciznost komplikuje uobičajene podele između “lesbian-friendly” podžanra – oko desetak naslova, koji su u skladu sa školskim programima i koji se štampaju kao feministički bilteni – i onih izdanja “za muškarce, od muškaraca” koja su tu da ispune fantazije strejt tipova.
Na primer, napori Vina Pekera (pisao pod pseudonim Marijane Meaker) u romanu “Prolećna vatra” (1952) koji je izdao za “Foset”, isplatili su se u potpunosti. Taj roman bio je veoma čitan u lezbejskim krugovima, jer je ponudio opštu karakterizaciju i portretisanje nejasnih granica buč-fem dinamike između Mič i Lede. Daleko od bilo kakve prikrivene pobune protiv onog što se smatra mizoginijom i voajerističkim žanrom, Maekerova je priznata zvezda, navodno je prodala preko milion primeraka!
Godine 1950. zajedno sa romanom “Woman’s Barracks” – “Foset” je krenuo u pohod na žanr. Međutim, nije bilo jednostavno navesti klozetirane lezbejke iz Nju Džersija da kupuju ove romane. Kod većine, baš kao što je slučaj sa Marijane Meaker, autorstvo nije nužno, i ostaje vrlo nejasno.
Korišćenje pseudonima bilo je uobičajno (divno i zbunjujuće, muškarci su često uzimali ženske pseudonime, a žene se ponekad pisale pod muškim imenima). Ovi romani, takođe su često bili lažne autobiografije, kao i lažne novinarske priče koje “razotkrivaju” velike priče. Pisci često pišu za nekoliko izdavača, i po tom pitanju, pod velom nekoliko žanrova. Štaviše, previše se igraju sa žanrom, često u okviru korica jedne knjige zatičemo opise koji se kreću između bezrazložne scene grupnog silovanja i sentimentalnog prikaza lezbejskog odnose, između humora i mizoginije, romantike i alkoholizma, blaženstva i samomržnje.
Ipak, kontinuirano su objavljivali predstavnici svih podžanrova. Priče su, u najvećem broju slučajeva, imale standradnu matricu: devojka gubi iluzije u romantičnu ljubav, prolazi kroz patnju u bezličnom i hladnom, razvratnom svetu, ali na kraju, pronalazi ljubav i ostaje srećna u rukama jednog muškarca ili žene. Na višem tematskom nivou povlače se pitanja oko konvencije, identiteta, muškosti, pripadanja i naročito ženske želje.
U međuvremenu svaka podvrsta žanra zauzela je svoj primat. Međutim, autori/ke su se često žalili/e da opisi retko potrefe metu. Ali, utoliko što nisu dobijali povratnu informaciju, oni su se, u okviru priče, povezivali jedni sa drugima, međusobno se dopunjujući. Bio je to čudan miks seksa i anksioznosti na maglovitoj granici između heteroseksualne i homoseksualne želje. Na toj granici gubio se dah, što od straha od osude a što od ogromne želje za zadovoljenjem…
Read More
Poslednji komentari