odmotavanje

Ne trebaju nam književnice koje se iz trenda prave aktivisticama

Sa Norom Verde, autorkom zbirke kratkih priča „Posudi mi smajl“ (Meandarmedia, Zagreb, 2010) razgovarala sam o knjigama koje razmenjujemo, književnoj i aktivističkoj sceni u Hrvatskoj, o blogovima koje prati, o top 5 new year’s resolutions…

Nora, nedavno si promovisala knjigu u Beogradu a postoji i solidna distribucija knjige, da li si zadovoljna kako je beogradska čitalačka publika dočekala tvoju knjigu?

- Zadovoljna sam, jesam.  Zahvalna sam, prije svega, nekolicini ljudi koji su putem društvenih mreža došli do informacija o ovoj knjizi, nabavili je, pročitali i onda vijest širili dalje.  Nisam se nadala da ću bez ikakve marketinške akcije doći do beogradske tj. srbijanske publike. Voljela bih da se ovdje obraćam zapravo publici iz cijele Srbije, pa i regije u širem kontekstu jer veći broj ljudi nije mogao prisustvovati promociji u beogradskom KC Grad-u.  Samu promociju nisam posebno oglašavala u medijima, u ovom sam slučaju preskočila svoje uobičajene metode promocije, svjesna da sam za Srbiju još friška i da nije potrebno da se u startu namećem, sve ide svojim tokom, vrlo lijepim i prirodnim.  Svako malo javi se netko iz Srbije s pitanjem gdje može nabaviti „Posudi mi smajl“, u ovom trenutku ne treba mi više.. Nije naodmet spomenuti da sam ostala pozitivno zatečena izgledom i funkcioniranjem KC Grad, prostora koji je pravi ogledni primjer polivalentnog kluba, meeting point zdrave i poticajne umjetničke scene u Beogradu.

Svoje priče ne konstruišeš, već ih zapisuješ kao intimne fragmente istorije generacije X, kao svedočanstvo uspona i pada mladosti onih koji bi danas trebalo da budu najvitalniji deo društva. Način na koji ređaš zapise u dosluhu su sa temom, koja ti je bliska, a opet, sa druge strane, osećamo netrpeljivost naratorke prema vremenu i akterima o kojima priča. Kako to objašnjavaš?

- Nikako, hahahaha.. Mislim da velika objašnjenja nisu potrebna. Prozna knjiga „Posudi mi smajl“ nije roman s ključem, niti nekakva zapetljana SF alegorija. Osobnost glavne junakinje satkana je od kontradiktornosti svake vrste, pa se u to sasvim dobro uklapaju njena pripadnost i nepripadnost društvu, njena pripadnost i nepripadnost gay sceni.. Svaka od dimenzija u knjizi ima po dva naličja. Uostalom, iza knjige je autorica s građanskim imenom, dualnosti su svugdje..

Koliko ti je pesničko iskustvo pomoglo/odmoglo u pisanju „Posudi mi smajl“? Da li su to za tebe posve dva različita stvaralačka procesa, ili se oni sreću negde, nadopunjuju i piju krv jedan drugom?

- Ne bih izravno povezivala ta dva svijeta, makar je poezija i meni, kao uostalom i mnogim drugim piscima, bila prvi literarni format. U njoj sam prvi put čula svoj glas, osjetila strast i slast pisanja. Čitanju i pisanju poezije pomalo se vraćam posljednjih mjeseci, voljela bih misliti da to nije onaj varavi i kratki povratak, već da ću je vratiti u svoj život. Ipak je ona zaslužna za moje literarno razdjevičenje.

Kako reaguješ kada pročitaš komentar o svojim pričama da su prepune opisa lezbejskog seksa? (Što nažalost nije istina)

- Ah, taj komentar  je prvi, ali i posljednji put spomenut u hrvatskom tjedniku Nacional, a tko god zna da oni vole malo nabrijavati naslove i podnaslove svojih tekstova neće to shvatiti jako ozbiljno. Kad to čujem, odmah to i demantiram, nikad nisam nikoga ostavila u uvjerenju da je to doista tako. Nije mi namjera isfuravati se na gay pornografiju, toga će još jako biti u bliskoj nam budućnosti, makar i u tu autori mogu napraviti zanimljive stvari. No, ja, za sada, na moju sreću ili nesreću, nisam ta. Jedno poglavlje posvećeno lezbijskom seksu je vrlo naivan i čedan opis mojeg prvog seksa s djevojkom.

Koliko ti je bitan aktivistički momenat u pristupu pisanja, a koliko društvena angažovanost?

- Aktivistički moment mi je bitan, ali ne i najvažniji. Uostalom, smatram da nije dobro ako se kroz pisanje trči s tom, simbolično kazano –  tašnom aktivističkih manifesta,  jer to esktremno rijetko zvuči uvjerljivo. Mali je broj aktivistica koje su zaista i književnice. Mislim da nam ne trebaju književnice koje se iz trenda prave aktivisticama.  Evo, mogu spomenut neke od regionalnih autorica koje na uvjerljiv način žive i pišu vlastiti aktivizam: tebe, Biljanu Kosmoginu, Mimu Simić, Jasnu Žmak.  Međutim, nema ih baš na kile, a danas se tog „maća svako laća“, u modi je.  Nora Verde i njen diskurs u knjizi prezentiraju veliki dio onoga što još uvijek muči LGBTQ populaciju,  mislim da je to vrlo jasan praktični aktivizam. Jedino bode oči taj famozni pseudonim Nore Verde, ali on je izraz moje trenutne nemoći da se suočim s nekim destruktivnim epizodama iz prošlosti glavne junakinje knjige koji bi se mogli izravno nakačiti meni. Dakle, Nora Verde je u svom stvarnom životu outana kao lezbijka na poslu, u obitelji, među prijateljima, ali i ovaj literarni moment doći će na red u budućnosti.

Koje bi spisateljice iz regiona pomenula kao svoju lektiru?

- Ja ne bih da ovdje pričamo samo o spisateljicama jer meni u umjetnosti nisu važni spolovi, ni rodovi, identiteti čak, a i ona famozna kovanica „žensko pismo“ već je davno dekonstruirana.. Svega sam se posljednjih godina načitala, ali opet mi ostaje na stotine važnih knjiga kojima još nisam zavirila u korice. Jako volim sve što pišu Ivana Sajko, Edo Popović, Dorta Jagić, Zoran Ferić, Robert Perišić, Tomislav Zajec.. Od mlađih svidjeli su mi se Lamija Begagić, Lana Bastašić, poezija Asje Bakić, Neven Vulić, Bekim Sejranović, jedva čekam da prve knjige izdaju Jasna Žmak, a i ti, bez lažnog ušupkavanja..

Koje blogove pratiš, planiraš li možda pisati svoj?

- Ah da, ta blogosfera je zanimljiv svemir, ali ne mogu reći da pratim puno blogova iz regije.  Tko bi stigao pored službenog posla, vlastitog pisanja, glazbe i života koji nema veze sa spomenutim, pratiti još i toliko blogova. Prije bih se vezala za neke kolumniste u ovom pitanju, jako volim Bobu Đuderiju Marčelinu, Zrinku Pavlić i Vedranu Rudan koja po meni prednjači u svojim silovitim, hiperboliziranim osvrtima na hrvatsku i regionalnu svakodnevicu. Ne kanim za sada, pisati svoj blog, iz istih razloga koje sam spomenula.

Je l’ si sačinila listu top 5 new year’s resolutions? Pišeš li nešto što bismo eventualno uskoro mogli/e da čitamo?

- Top listu novogodišnjih odluka nisam onako službeno sačinila. Znaš kako ide s tim listama, one su kao i čudotvorne dijete za mršavljenje, služe najčešće samo da bismo privukli sile odbijanja i prekršili ih. Naravno da bih koncem ove godine voljela završiti novu knjigu, roman radnog naslova „Do isteka zaliha“. Namjera mi je i više voljeti sebe, biti mali kotačić u valu duhovnih promjena što nas kolektivno očekuju, a tu su i još neke stvari o kojima neću naglas, da se Svemir ne talasa bespotrebno.